Granica izloženosti (MOE, engl. Margin Of Exposure) je pristup koji procjenitelji rizika koriste pri izradi kemijske procjene rizika za zdravlje ljudi i životinja, prilikom razmatranja mogućih sigurnosnih problema koji proizlaze iz prisutnosti kemijskih tvari u hrani i hrani za životinje.
MOE se definira kao omjer između referentne točke i procijenjene izloženosti. Referentna točka definirana je kao doza izvedena iz eksperimentalnog/opažajnog odnosa doze i odgovora (npr. BMDL/NOAEL/LOAEL) koja odražava kritični toksikološki učinak.
Procjenitelji rizika koriste MOE pristup kada se pojave sljedeće dvije situacije:
- pri procjeni tvari koje su i genotoksične i kancerogene, u kojem slučaju bi bilo koja razina izloženosti teoretski mogla dovesti dopojave karcinoma, ili
- pri procjeni tvari koje ne spadaju u gornju kategoriju, ali za koje postoji nesigurnost u pogledu njihovih učinaka (npr. zbog nedovoljnih toksikoloških podataka). Kada se iz dostupnih podataka ne može izvesti referentna vrijednost koja se odnosi na zaštitu zdravlja (HBGV, engl. Health Based Guidance Value ), poput prihvatljivog dnevnog unosa (ADI), podnošljivog dnevnog unosa (TDI), akutne referentne doze (ARfD), može se izračunati MOE.
MOE pristup koristi se prilikom procjene štetnog učinka na zdravlje kod tvari kao što su akrilamid, benzoapiren, policiklički aromatski ugljikovodici i druge tvari.
Uporaba MOE pristupa u Republici Hrvatskoj
Centar za sigurnost hrane Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu prati pojavnost različitih kemijskih tvari u hrani te temeljem prikupljenih podataka izrađuje različite znanstvene i stručne dokumente kojima daje uvid u trendove pojavnosti i razine rizika. U izradi tih dokumenata Centar za sigurnost hrane vrlo često upotrebljava MOE pristup, a posebice prilikom izrada:
- rangiranja rizika
- znanstvenih mišljenja
- Znanstveno mišljenje o izloženosti odrasle populacije Republike Hrvatske akrilamidu u hrani
- Znanstveno mišljenje o izloženosti odrasle populacije Republike Hrvatske okratoksinu (OTA) iz različitih vrsta hrane
- Znanstveno mišljenje o izloženosti odrasle populacije Republike Hrvatske olovu iz različitih vrsta hrane
- Znanstveno mišljenje o policikličkim aromatskim ugljikovodicima (PAH) u hrani
- brzih procjena rizika u okviru Sustava brzog uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje Republike Hrvatske.
Često postavljena pitanja
- Što je pristup granica izloženosti (eng. Margine of Exposure, MOE) i za što se koristi?
MOE je pristup koji procjenitelji rizika koriste za procjenu mogućih sigurnosnih problema koji proizlaze iz prisutnosti tvari u hrani i hrani za životinje kada nije prikladno ili nije moguće utvrditi vrijednosti koje se odnose na zaštitu zdravlja (HBGV, engl. Health-Based Guidance Value).
MOE je omjer
- doze izvedene iz eksperimentalnog* ili opservacijskog** odnosa doze i odgovora za kritični toksikološki učinak (nazvan „referentna točka“ ili „polazna točka“) i
- procijenjene izloženosti ljudi određenoj tvari.
Važno je istaknuti da rezultat MOE pristupa nije „zdravstveno utemeljena smjernica“, odnosno, nije sigurnosni prag ispod kojeg procjenitelji rizika zaključuju da je unos siguran. Kada postoje dokazi o štetnim učincima, ali ne dovoljno da se potvrdi koliko je sigurno, MOE nam govori jesu li trenutni unosi vjerojatno štetni ili ne: niski MOE predstavlja veći rizik od višeg MOE. Na temelju toga, upravitelji rizika mogu razmotriti je li potrebno poduzeti mjere.
* eksperimentalni odnos doze i odgovora za kritični toksikološki učinak definira kvantitativnu vezu između povećanja razine izloženosti (doze) i težine ili učestalosti prvog uočenog štetnog učinka (kritični učinak) u eksperimentalnim modelima. Identificira najnižu dozu koja uzrokuje taj učinak kako bi se utvrdili sigurni pragovi izloženosti ljudi, obično slijedeći krivulju u obliku slova “S”.
** opservacijski odnos doze i odgovora odnosi se na kvantitativnu, stvarnu, neeksperimentalnu vezu gdje su povećane razine izloženosti ili doze tvari (poput toksina) ili liječenja (poput lijeka) povezane s promjenjivim učincima ili ishodima (npr. rizikom od bolesti) u ispitivanoj populaciji.
- Kako se MOE koristi u procjeni rizika?
Nakon što se izračuna omjer referentne točke i izloženosti, rezultat pokazuje razinu zabrinutosti povezanu s izloženošću određenoj tvari. Minimalna veličina MOE-a potrebna za zaključak da je stvarna izloženost ljudi od niske toksikološke važnosti razlikuje se za dvije različite kategorije tvari:
- Tvari koje su i genotoksične i kancerogene
Znanstveni odbor EFSA-e objavio je 2005. godine znanstveno mišljenje u kojem preporučuje korištenje MOE pristupa za procjenu tvari koje su i genotoksične i kancerogene. Znanstveni odbor ustanovio je da bi MOE od 10 000 ili više, ako se temelji na studiji na životinjama, bio od niske važnosti sa stajališta javnog zdravstva, i mogao bi se razumno smatrati niskim prioritetom za mjere upravljanja rizikom. Međutim, Znanstveni odbor je također utvrdio da, iako je takva procjena u konačnici stvar upravitelja rizikom, MOE od 10 000 ili više ne bi trebao isključiti primjenu mjera upravljanja rizikom radi smanjenja izloženosti ljudi konkretnom riziku za koji se radila procjena.
- Sve ostale tvari (koje nisu „i genotoksične i kancerogene“)
U ovoj kategoriji, nesigurnost o učincima tih tvari ne dopušta utvrđivanje HBGV-a – minimalna magnituda MOE-a za ove tvari obično je 100 ili veća, tj. omjer ispod 100 smatrao bi se zabrinjavajućim za javno zdravlje.
Vrijednost od 100 temelji se na dugogodišnjim načelima u procjeni toksikološkog rizika o tome kako uzeti u obzir nesigurnosti i razlike među vrstama i unutar njih. Faktor nesigurnosti (ponekad se naziva i „faktor sigurnosti“) od 10 uzima u obzir razlike između ljudi i životinja korištenih u eksperimentalnim studijama, a zatim dodatni faktor od 10 uzima u obzir varijabilnost među ljudima. Zajedno to rezultira minimalnim faktorom od 100, za tvari koje nisu genotoksične niti kancerogene.
- Zašto je najniža granica za MOE postavljena na 10 000?
Faktor od 100 puta koji se koristi za tvari koje nisu genotoksični karcinogeni množi se dodatnim faktorom od 10 kako bi se uzele u obzir razlike u sposobnosti ljudskih stanica za popravak DNK, budući da to utječe na karcinogeni proces. Zatim se, kako bi se uzele u obzir sve ostale nesigurnosti u procjeni genotoksičnih karcinogena, dodaje dodatni faktor od 10, što rezultira s MOE od 10 000, tj. 100 x 100.
- Zašto su neki znanstveni odbori EFSA-e postavili minimalne MOE granice koje nisu bile ni 100 ni 10 000?
U slučaju nesigurnosti koje proizlaze iz nedostataka u toksikološkim podacima, one se moraju uključiti u MOE kako bi se donio ispravan zaključak o potencijalnim zabrinutostima. Stoga se faktor 100 mora pomnožiti s dodatnim faktorom koji se smatra dovoljnim za uzimanje u obzir tih dodatnih nesigurnosti (ovaj faktor je obično između 2 i 5, što rezultira minimalnom vrijednosti za MOE od 200 do 500).
Alternativno, moguće je postaviti drugačiji minimalni MOE ukoliko se mogu smanjiti nesigurnosti oko jednog ili više uvjeta opisanih u odgovorima na pitanje 2 i pitanje 3. To se može dogoditi u slučajevima ako postoje podaci koji uzimaju u obzir razlike između ljudi i pokusnih životinja ili razlike među ljudima. Na primjer, stručnjaci koji procjenjuju sigurnost sulfita korištenih kao aditiva u hrani mogli su postaviti MOE od 80 jer su imali podatke o tome kako ljudi različito reagiraju na sulfite nakon konzumacije.
- Nisu li genotoksični kancerogeni zabranjeni u hrani?
Tvari koje su i genotoksične i kancerogene ne smiju se namjerno dodavati u hranu. Međutim, njihova prisutnost u hrani i hrani za životinje, iako nepoželjna, ipak je moguća iz različitih razloga:
- prirodna prisutnost (npr. alilbenzen (metileugenol/estragol) u bosiljku ili pirolizidinski alkaloidi (retrozin/intermedin) u medu)
- mikrobna aktivnost (npr. mikotoksini, poput ohratoksina A ili aflatoksina, koje proizvodi plijesan i koja može kontaminirati različite usjeve)
- onečišćenja okoliša (npr. benzo(a)piren koji nastaje nepotpunim izgaranjem organske tvari)
- neželjene posljedice prilikom kuhanja ili drugih proizvodnih procesa (npr. akrilamid se prirodno stvara tijekom kuhanja na visokim temperaturama u hrani koja sadrži škrob).
Genotoksične i kancerogene tvari također mogu biti prisutne u hrani i hrani za životinje u vrlo niskim razinama kao rezultat nečistoća u tvarima koje se koriste u proizvodnim procesima.
- Je li „granica sigurnosti“ isto što i „granica izloženosti“?
Ne. „Granica sigurnosti“ i „granica izloženosti“ dva su različita koncepta koja se ponekad pogrešno koriste u zamjenu.
Granica sigurnosti (eng. Margine of safety, MOS) je omjer između sigurnog praga (tj. „zdravstvene smjernice“ kao što je ADI) i stvarne ili procijenjene izloženosti.
Zbog nedosljednosti u korištenju ova dva pojma, Znanstveni odbor EFSA-e pojasnio je ovu razliku u izjavi iz 2025. da se u znanstvenim procjenama EFSA-e, kako za zdravlje ljudi tako i za zdravlje životinja, treba koristiti samo pojam granica izloženosti. Pojam granica sigurnosti više se ne bi trebao koristiti.
- Tko je razvio pristup granice izloženosti za tvari koje su i genotoksične i kancerogene?
Prije 2005. godine, generalni savjet upravitelja rizikom u vezi s neizbježnim tvarima u hrani koje su i genotoksične i kancerogene bio je smanjiti izloženost takvim tvarima na razinu koja je „što je moguće niža“ (eng. „as low as possible“, ALARA), bez obzira na prirodu karcinogena. ALARA princip ne dopušta postavljanje prioriteta za upravljačke akcije prema potentnosti kancerogenih tvari koje se razmatraju.
Pristup koji je razvila EFSA za korištenje MOE za tvari koje su i genotoksične i kancerogene imao je za cilj informirati upravitelje rizikom o razini toksikološke zabrinutosti koja proizlazi iz određene izloženosti ljudi takvim tvarima, i omogućiti postavljanje prioriteta za mjere od strane upravitelja rizikom.
Znanstveni odbor EFSA-e preporučio je 2005. godine korištenje MOE pristupa za genotoksične i kancerogene tvari, a potom ponovno 2012. godine za genotoksične/kancerogene nečistoće prisutne u hrani. 2024. godine isti Odbor pokrenuo je reviziju vodiča za primjenu MOE pristupa, čiji završetak izrade se očekuje 2027. godine.
- Preporučuju li i međunarodna savjetodavna tijela u području sigurnosti hrane korištenje granice izloženosti?
U studenom 2005., zajednička konferencija EFSA-e i WHO-a donijela je slične općenite zaključke o tome da je MOE pristup korisna i pragmatična opcija za procjenu rizika tvari koje su i genotoksične i kancerogene, te da ovaj pristup ima potencijal poboljšati savjete koji se pružaju upraviteljima rizika.
Slijedom toga, stručni odbori Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), kao i druga tijela UN-a (npr. Program Ujedinjenih naroda za okoliš), koriste pristup granice izloženosti. Zajednički stručni odbor FAO-a i WHO-a za aditive u hrani (JECFA) rutinski koristi MOE pristup za procjenu rizika od genotoksičnih i kancerogenih onečišćivača u hrani.
Vidi također: