Zahvaljujući poboljšanim analitičkim metodama moguće je otkriti sve veći broj tvari prisutnih u niskim i vrlo niskim koncentracijama u hrani i hrani za životinje. Međutim, za mnoge takve tvari dostupno je malo ili nimalo toksikoloških podataka. Sve je veća potreba za procjenom potencijalnog učinka na zdravlje za ove tvari u tragovima, ali nije uvijek moguće generirati toksikološke podatke.
Prag toksikološke zabrinutosti (eng. Threshold of Toxicological Concern, TTC) pristup je razvijen za kvalitativnu procjenu rizika za tvari koje se nalaze u niskim koncentracijama u prehrani. Može se koristiti za početnu procjenu tvari kako bi se utvrdilo je li potrebna sveobuhvatna procjena rizika. Radi se o važnom znanstveno utemeljenom pristupu za prioritizaciju procjena onih tvari s niskom razinom izloženosti koje zahtijevaju više podataka u odnosu na one za koje se može pretpostaviti da ne predstavljaju značajan rizik za ljudsko zdravlje.
Ako je poznata kemijska struktura tvari, vjerojatno je da se zdravstveni rizik može procijeniti na temelju generičkih pragova izloženosti za ljude – TTC vrijednosti. TTC vrijednosti utvrđene su za tvari slične kemijske strukture i vjerojatnosti toksičnosti, na temelju opsežnih objavljenih toksikoloških podataka. Tvari se konzervativno procjenjuju usporedbom odgovarajuće TTC vrijednosti s pouzdanim podacima o izloženosti ljudi. Ako je izloženost ljudi određenoj tvari ispod TTC vrijednosti, vjerojatnost štetnih učinaka smatra se vrlo niskom.
Tijekom proteklih 25 godina, TTC pristup razvijali su znanstvenici specijalizirani za kemijsku procjenu rizika, uključujući stručnjake koji rade za regulatorne agencije. Pojedini stručnjaci i organizacije smatraju da bi svaka tvar prisutna u hrani ili hrani za životinje trebala biti podvrgnuta testiranju toksičnosti nakon čega slijedi procjena rizika na temelju podataka iz pokusa na životinjama. Međutim, javna tijela imaju obvezu koristiti postojeće znanstvene spoznaje o toksičnosti tvari, te istovremeno osigurati zaštitu javnog zdravlja. To znanje može omogućiti znanstvenicima da daju smjernice upraviteljima rizika čak i kada je dostupno malo podataka o toksičnosti. Također omogućuje procjeniteljima rizika da usmjere pozornost na one tvari koje vjerojatno predstavljaju rizik za zdravlje i mogu smanjiti potrebu za testiranjem na životinjama.